O cjeloživotnom obrazovanju

 

 

CJELOŽIVOTNO UČENJE – PUT  KA BUDUĆNOSTI

Cjeloživotno učenje odnosi se na stjecanje znanja i vještina tijekom života, s ciljem da se unaprijede ili prošire u okviru osobnog, građanskog, društvenog ili profesionalnog razvoja. Predstavlja osnovnu pretpostavku za neprestanu prilagodbu pojedinca promjenjivim okolnostima u osobnom životu, na radnom mjestu i u društvenoj zajednici. Preduvjet je zapošljivosti pojedinca i povećanja njegove konkurentnosti na tržištu rada, ali i temelj ostvarivanja osobnih potencijala te važan element aktivnoga građanstva. Strategija obrazovanja uvodi cjeloživotno učenje kao princip na kojem se zasniva znanost, tehnologija - cjelokupno obrazovanje. Pravo na učenje, prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, jedno je od temeljnih ljudskih prava.


OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA*usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. prosinca 1948. godine (rezolucija br. 217 /III/)

Današnja djeca odrastaju u svijetu koji se brzo mijenja. Globalizacija širi gospodarstva i stvara im prilike. Jačanje ekonomije znanja promijenilo je i gospodarske temelje. Zajedno s velikim društvenim promjenama, kao što je starenje stanovništva, društva moraju iznaći rješenja za nove izazove,  Keeley, 2007., str.11

Ono što možete sa sigurnošću znati, bez obzira kako će ekonomija u budućnosti izgledati, jest da će trebati ljude koji su sposobni učiti. 

                                Predsjednik Svjetske banke Jim Yong Kim 

ZAŠTO JE DANAS POTREBNO CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE?

Današnja društva postaju sve starija jer živimo dulje i imamo manje djece. Starenje stanovnika istovremeno stvara i teškoće i prilike. Ono povećava pritisak za povećanje javne potrošnje, ali isto tako i smanjuje gospodarski rast. Također je i dobra prilika za sve nas da godine provedene na poslu i u mirovini proživimo korisnije. Sadašnje društvo je društvo znanja, informacijsko društvo, inovativno društvo, pluralističko društvo multikulturalnog karaktera koje traži novi i drugačiji pristup učenju, načinu rada i postizanju uspjeha te ukoliko želimo biti aktivni dio takvog društva, moramo prihvatiti promjene, brzo se prilagoditi, promijeniti dosadašnje načine učenja i rada, odnosno ići ukorak s vremenom. Ne smijemo dopustiti da nas vrijeme i brze društvene i gospodarske promjene pregaze.

Cjeloživotno učenje, kao cjelovit pristup, sastavni je dio strategija brojnih država i njihovih obrazovnih sustava, ali i EU kao cjeline. U dokumentu EC Rethinking EducationInvesting in skills for better socio-economic outcomes iz studenog 2012. ponovno se naglašavaju slični najvažniji izazovi vezani s potrebom stjecanja ključnih vještina za 21. stoljeće, u svim zemljama EU. Uspjeh te strategije najviše ovisi o stečenim vještinama radne snage jer građani trebaju imati, ili steći odgovarajuće kvalifikacije da bi našli posao.

 

KRATAK POVIJESNI PREGLED CJELOŽIVOTNOG UČENJA

Ideja cjeloživotnog učenja javlja se već u Platonovu djelu Republika, no prvi ju je put u potpunosti artikulirao Basil Yeaxlee (1883-1967), izvanredni profesor na katedri za psihologiju edukacije, predavač i mentor na Odsjeku za edukaciju na Oxfordu. U suradnji s Eduardom Lindemanom (1885-1953), profesorom socijalnog rada koji se bavio obrazovanjem odraslih, osmislio je intelektualni temelj za razumijevanje obrazovanja kao kontinuiranog aspekta svakodnevnog života. Time su dotaknuli različite europske tradicije, kao što je francusko poimanje edukacije kao permanentne ili temeljene na praćenju razvoja obrazovanja za odrasle u Britaniji i Sjevernoj Americi.

U posljednjih četrdeset godina cjeloživotno učenje se razvilo u dominantno načelo i razvojnu orijentaciju brojnih nacionalnih obrazovnih sustava. Šezdesetih godina 20.stoljeća došlo je do svjetske krize obrazovanja, jer je količina potrebnog i novog znanja postala prevelika da bi se mogla naučiti tijekom formalnog obrazovanja, a i proizvodnja novog znanja sve se više ubrzavala.

Sedamdesete godine 20. stoljeća obilježio je novi pristup obrazovanju i učenju, dolazi do brze tranzicije društva u „društvo znanja“, a međunarodne organizacije (UNESCO, OECD, Europska komisija) koje se bave obrazovanjem, oblikuju pojam cjeloživotnog obrazovanja.
Europskom godinom cjeloživotnog učenja proglašena je 1996. godina, kada je Europska zajednica počela sa aktivnom promidžbom cjeloživotnog učenja.

Zemlje članice Europske zajednice postavile su cilj da Europa postane prostor najdinamičnijeg i najkonkurentnijeg gospodarstva koje će se temeljiti na znanju njezinih građana, a ključna strategija ovog cilja je dostupnost cjeloživotnog učenja svim građanima, odnosno slobodan pristup učenju tijekom cijelog života.

                      Hrvatsko andragoško društvo, 2004., str.103.

KAKO CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE UTJEČE NA RAZVOJ POJEDINACA I DRUŠTVA?

Glavna razvojna poluga svijeta oko nas je intelektualni kapital ljudi, a njegova kvaliteta je neposredno ovisna o sustavu obrazovanja i odgoja. Obrazovanje i odgoj bitno doprinose održivom i trajnom razvoju pojedinaca i društva. Razvijene i uspješne zemlje primjenjuju one strategije razvoja obrazovanja i odgoja koje najprimjerenije doprinose gospodarskom, socijalnom i kulturnom razvoju.

Suvremena strategija obrazovanja temelji se na načelu cjeloživotnog učenja, potaknutog činjenicom da se količina novoga znanja povećava velikom brzinom, pa znanja stečena u tradicionalnom obrazovnom sustavu (formalnom obrazovanju) zastarijevaju i ne zadovoljavaju ni potrebe društva a ni pojedinca.  

Razvoj društva će tijekom 21. stoljeća ovisiti i o mogućnosti da kritična masa aktivnog stanovništva stekne visoku razinu nove pismenosti. Naime, pismenost 21.stoljeća je preduvjet razvoju ne samo svakog pojedinca nego i opće društvenoj dobrobiti. Zahtjevi nove pismenosti temelje se na neophodnosti trajnog usvajanja novih znanja, vještina i sposobnosti. 

   (Pastuović. N.: Časopis «obrazovanje odraslih»1/4-2000., Andragoški centar, Zagreb)

 

ŠTO JE PISMENOST 21. STOLJEĆA?

Uz tradicionalni pojam pismenosti – vještine pisanja, čitanja i računanja, novi pojam «pismenosti 21. stoljeća» podrazumijeva osposobljenost za čitanje s razumijevanjem, vještine komuniciranja, znanja stranih jezika i korištenja suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije, omogućuju kvalitetno razumijevanje prirodnih i društvenih zbivanja, osposobljenost za rješavanje problema, vještine i spremnosti za timski rad, prihvaćanje drugih i drugačijih. To je osposobljenost za trajno učenje. Za ostvarivanje ovih zahtjeva, važna je uloga i neformalnog obrazovanja. Na temelju tih činjenica ponuda obrazovanja mora biti cjelovita i mora obuhvatiti:

  • gospodarski orijentirane obrazovne programe (economic oriented), s ciljem omogućavanja trajne zapošljivosti,
  • društveno orijentirane obrazovne programe (social oriented), s ciljem osiguranja aktivnog sudjelovanja u   razvitku zajednice, kao oruđe protiv svakog oblika socijalne isključivosti, te
  • osobno orijentirane (personal oriented) obrazovne programe radi ispunjenja i izgradnje osobnosti. 

Redoviti školski sustav još uvijek ne uvažava značaj ovoga, na našim prostorima novoga načina promišljanja i postupanja, pa je velika odgovornost obrazovanja odraslih u nadoknadi toga nedostatka, posebno za uspješnost poticajnih mjera samozapošljavanja. Neprestano učenje, obrazovanje, stjecanje novih znanja i vještina zato postaje neminovnost koja traži razvoj fleksibilnih i jasnih načina provedbe cjeloživotnog učenja i obrazovanja odraslih s ciljem povećanja kompetitivnosti gospodarstva.

PRILAGOĐAVANJE OBRAZOVNIH PROGRAMA POTREBAMA TRŽIŠTA RADA KAO VAŽAN UVJET USPJEŠNOSTI

Učenje je kao veslanje protiv struje. Čim prestaneš veslati, tj. učiti, neizostavno ideš natrag!

          (Benjamin Britten)

Nužno je prilagođavati obrazovne programe suvremenim kvalifikacijama i zanimanjima te ih kontinuirano usklađivati s potrebama tržišta rada. Uz stjecanja kompetencija za pojedine kvalifikacije i zanimanja važno je razvijati i široko opće znanje i osobne stavove, kako bi se pojedinac mogao lakše prilagođavati društvenim i ekonomskim promjenama u okruženju te stvarati zadovoljne pojedince, a time i društvo, utemeljeno na neprestanom stvaranju, obnavljanju i primjeni novih znanja, vještina i stavova (vrednota).

Ljudi su glavni nositelji ideja, informacija, novih znanja i vještina, kao strateška osnovica razvitka suvremenih gospodarstava. Energija ili sirovine (materijali) nisu temeljni pokretači i nositelji razvitka nego kreativni, sposobni i obrazovani ljudi. Najbolje primjere za to nalazimo u informacijsko-komunikacijskoj industriji, razvoju softvera, projektantskoj djelatnosti te u pružanju različitih usluga. Očito je da nematerijalni (intelektualni i ljudski) kapital nema granica u stvaranju novog, za razliku od fizičkog (materijalnog) kapitala. 

Danas, na početku 21.stoljeća postignut je opći konsenzus da je znanje temeljna proizvodna snaga u ljudskom društvu i glavni uvjet uspješnosti. Razlike u znanju i njegovoj primjeni postale su glavni faktor razlika prema kojima se države dijele na razvijene i nerazvijene, bogate i siromašne.   

       

KOJI SU NAJVAŽNIJI CILJEVI CJELOŽIVOTNOG OBRAZOVANJA?    

  

Ciljevi programa cjeloživotnog učenja jesu nadopunjavanje formalnih oblika obrazovanja, stvaranje naprednog društva, društva znanja i održivog ekonomskog razvoja, poticanje suradnje obrazovnih institucija širom Europe kroz mobilnost sudionika obrazovnog procesa, razvijanje tolerancije i multikulturalnosti, a istovremeno i priprema sudionika za uspješno sudjelovanje na europskom tržištu rada sa prepoznatljivim kompetencijama.Programi cjeloživotnog učenja (Lifelong Learning Programme) kao programi Europske unije, iz područja formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja strateški su cilj. Europska unija teži ka tome da postane najkonkurentnije i najdinamičnije ekonomsko tržište na svijetu, a kada je znanje u pitanju, sposobna je za kontinuirani razvoj sa većim brojem kvalitetnih radnih mjesta i sa većom socijalnom kohezijom. Obrazovanje odraslih je u svim zemljama prihvaćeno kao sastavni i važan dio cjeloživotnog učenja. Prilagodljivost obrazovnog sustava potrebama gospodarstva, ali i potrebama pojedinaca i zajednice, karakteristična je za razvijene zemlje. Kako se mijenjala struktura gospodarstva, tako se mijenjala i potražnja za znanjima i vještinama. Obrazovanje odraslih je u svim zemljama prihvaćeno kao sastavni i važan dio cjeloživotnog učenja.

Prilagodljivost obrazovnog sustava potrebama gospodarstva, ali i potrebama pojedinaca i zajednice, karakteristično je za razvijene zemlje. Kako se mijenjala struktura gospodarstva, tako se mijenjala i potražnja za znanjima i vještinama.

 

Rad na sebi je jedina odluka koju donesete u svom životu, a koja vam donosi prosperitet u svim područjima života. Jednostavno, zar ne?

Jedna odluka je dovoljna za ispunjen, sretan i uspješan život. Što nas sprečava da donesemo tu odluku? Fokus da mijenjamo druge i iluzija da nam to uspijeva.

PROVOĐENJE PROGRAMA

Programi obrazovanja odraslih, osposobljavanje i usavršavanje provode se kao formalni i neformalni obrazovni programi na temelju programa obrazovanja. Način izvođenja programa izabran je s obzirom na cilj i vrstu programa, predispozicije i očekivanja polaznika, tehnološko-organizacijske i kadrovske mogućnosti.

OBLICI IZVOĐENJA NASTAVE

Konzultativno-instruktivna nastava provodi se putem skupnih i individualnih konzultacija. Skupne konzultacije čine 2/3 ukupnog broja sati za nastavu pojedinog predmeta, utvrđenog u program; izvode se s cijelom obrazovnom skupinom i obvezne su za sve polaznike. Preostalu 1/3 čine individualne konzultacije, koje se provode prema utvrđenom rasporedu i potrebi polaznika, neposredno u ustanovi, putem elektroničke pošte i slično.

Dopisno-konzultativna nastava izvodi se na skupnim konzultacijama te individualnim konzultacijama dopisnim putem. Skupne konzultacije izvode se u minimalnom trajanju od 10% ukupnog broja nastavnih sati, predviđenih za pojedini predmet, propisanih nastavnim planom i programom za redovitu nastavu.


Skupne konzultacije mogu se organizirati po određenom vremenskom razdoblju. Na uvodnim konzultacijama polaznici dobivaju potrebne upute: o realizaciji programa, organizaciji nastave, sadržaju predmeta, rasporedu konzultacija, samoučenju i nastavnim pismima koja im se dodjeljuju. Od posebnog je značenja upoznati polaznike, uspostaviti međusobnu komunikaciju i suradnju. Skupne su konzultacije ciklički raspoređene, na njih polaznici donose riješene zadatke u nastavnim pismima i dobivaju povratne informacije o uspješnosti usvojenog dijela nastavnih sadržaja/programa. Na skupnim se konzultacijama, prema planu nastavnika i potrebama polaznika može obrađivati i tumačiti određeni nastavni sadržaj koji je uvijek potrebno prilagoditi posebnostima obrazovne skupine. Individualne konzultacije dopisnim putem izvode se uz pomoć posebnih didaktičkih izvora znanja za samoučenje, primjerice, nastavna pisma u pisanom obliku, na CD-u i na internetskim stranicama, koje je ustanova dužna osigurati te uskladiti s razrađenom metodologijom. Individualne konzultacije mogu se provoditi elektroničkom poštom, telefonom, telefaksom, na forumima i ostalim načinima, a prema potrebama i mogućnostima polaznika.


Praktična nastava izvodi se u ustanovi/praktikumu i/ili u ustanovama ili poduzećima, i slično, u zavisnosti od programa obrazovanja. Ako se sadržaj praktične nastave realizira izvan ustanove koja provodi program (o čemu ustanova sklapa ugovor o suradnji), potrebno je polazniku odrediti mentora koji surađuje s nastavnikom praktične nastave iz ustanove. Tijekom pohađanja praktične nastave polaznici vode dnevnik vježbi i dnevnik stručne prakse. Iznimno, polazniku se na pisani zahtjev može, kao ispunjenje dijela ili cjelokupne obveze iz praktične nastave ili vježbi, priznati odgovarajuće radno iskustvo (ako ga polaznik dokaže pred ispitnim povjerenstvom) te se proporcionalno tome skratiti trajanje obrazovanja.


Propisano člankom 32. Pravilnika o standardima i normativima te načinu i postupku utvrđivanja ispunjenosti uvjeta u ustanovama za obrazovanje odraslih.

 

Copyright 2017. All rights reserved. Upravljanje internet stranicama EasyEdit CMS

vrh stranice